- Pustinja Blaca, otok Brač
Kako je sve počelo?
Pa, nekako je počelo još od rođenja kada je moje urođeno njuškanje za istraživanjem svijeta (koje me nije jednom dovodilo do nekih zavrzlama u životu) potjeralo da nekako zapisujem svoje putešestvije (inače, moja omiljena riječ) na barem nekakvom idiotu od foto aparata.
Kako vrijeme gura u svakojake smjerove, i to vrludanje i smutanje okolo naokolo je nekako zamrlo. Međutim, obožavala sam zaustaviti trenutke putem fotoobjektiva, ma kako primitivan dotičan bio. Život i posao doveli su me do otoka Brača. Kako je turizam i hotelijerstvo relacija na kojoj sam zasnovala svoju struku, isto me dovelo do toga da imam priliku tijekom proljeća i jeseni posvetiti više vremena istraživanju i unedoglednim šetnjama po ovom čarobnom otoku i to upravo u vrijeme kada je on najljepši: u proljeće i jesen – doba buđenja (proljeće sa svojim eksplozijama intenzivnih boja cvjetanja – ružmarina, žutike, makova i svog onog bilja kojem i ne znam imena, kao i buđenja cjelokupne prirode, odnosno jeseni koja pak nosi svoje završne plodove zajedno sa svojim bojama). Nema više nesnosnih vrućina niti gužvi.
Kako su mi dosadila bezbrojna sjedenja po kafiću, slušanja jednih te istih ćakula u malom mjestu tijekom baš tih ugaslih doba godine, a slijedeći nagon za upoznavanjem nekih novih ljudi, ponovno sam razotkrila i polako korak po korak razbudila onu istu dječju radoznalost koja je bila tako dugo zatomljena zbog kojekakvih i subjektivnih i objektivnih obaveza. S mobitelom u ruci, nekim posuđenim aparatima, pa do kupnje svog Nikon D3200, slikavala sam i otkrivala svako mjesto ovog fantastičnog otoka prepunog manje i više skrivenih tajni. Ponajviše sam se oslanjala na vodič Petra Šimunovića – Brač – vodič po otoku koji bio glavni smjerokaz što sve pokriti i pogledati po pojedinom mjestu, a daljnji susreti razotkrivali su i priče i pozadine, pa onda taj vodič prestaje biti suhoparna turistička smjernica, već i donosi svojevrsnu dušu iza svega toga.
Međutim, moram priznati da uvijek postoji taj jedan okidač, to neko mjesto koje je tako posebno i tako drago. Nigdje i nikad prije me nije jedno mjesto tako oduševilo svojim mirom, spokojstvom i željom da mu se ponovno i ponovno i ponovno i ponovno vraćam… kao što se dijete vraća u krilo majke, a to je najčarobnije mjesto u mom svijetu i na mojem putovanju, a to je pustinja Blaca!!! Dakle, apsolutna oaza za istraživanje…
Jedan od puteva je put koji vodi kroz malo napušteno selo Dragovode, nekih 20-tak minuta spuštajuće šetnje kroz aposlutno fantastičan krajolik. To je bio moj prvi susret s velebnim zdanjem koji te kad ga ugledaš jednostavno ostavi osupnutim i bez daha. U kasnijim mojim putešestvijama, otkrila sam još 2 kopnena puta, koja su nekako možda i lakša… ali Bože moj, otkrivanje po težem i kompliciranijem je uvijek neki moj pečat. Zašto bi moglo jednostavno, kada od kompliciranog postoji još kompliciranije? 🙂
Ono što ljude asocira na pustinju, jest ono što učimo cijeli život, a to je krajobraz s pijeskom, nepregledno mjesto koje je pusto i bez igdje ičega. Znam da sam i ja tako nekako zamišljala i nije mi baš bilo jasno da postoji takvo neko mjesto na Braču, a znam da sam imala jako zahtijevne profesore iz zemljopisa i sigurno bi spominjali takvo što da imamo. I zapravo, bili su u pravu, jer ovo je sasvim nešto drugo, ovo je pustinja – nekadašnje obitavalište redovnika pustinjaka. Dakle, pustinja od pustinjačkog načina života.
Ovdje su se još pradavnih dana, u 16. stoljeću došli sakriti poljički glagoljaši, koji su bježali od Turaka. Bila je to dugo vremena jedna od najjačih gospodarskih središta otoka Brača gdje je bila proizvodnja maslina, meda (ostaci prekrasno uređenog velikog pčelinjaka još se nalazi na brdu pokraj zdanja), proizvodnja vinove loza i ono što je od bitnijih stavki, ovdje je bila škola u koju su išla djeca svakodnevno i po 15-tak i više kilometara iz Bola, ali i nekih drugih mjesta (pa sve do negdje 1950-tih godina!, uz napomenu kako se isključivo išlo tamo hodajući). Osim svega navedenog, ovdje je bila i prava zvjezdarnica, s teleskopom od preko 3 metra koji se i dan danas čuva u prostorima pustinje (oni koji dođu i svrate do same uvale Blaca, pa hodaju tim puteljcima, ne mogu k sebi kako je u to doba, bez kojekakve opreme… samo magarci i ljudske ruke i noge, dopremljeno do samog zdanja. Da ne kažem da je cijeli jedan klavir tamo završio!!!). Pustinja je bila i bogata kojekakvim zidnim satovima, ali je nažalost za vrijeme Drugog svjetskog rata poprilično opljačkana, pa se tek gdjekoji sat pojavi na zidu i čuva u samoj arhivi.
Nasuprot pustinje nalazi se mala polupećina koja je svojim izgledom poput jedinstvene terase na koju puca pogled na cijelu pustinju i koja posjetitelju omogućuje da sjedne i jednostavno uživa u pogledu na to jedinstveno zdanje i divi mu se u svoj njegovoj veličini i ljepoti.
Mjesto je posebnog ozračja i za mene najdraže mjesto na cijelom svijetu… I eto, tako je s tim posjetom jednom nekada značajnom mjestu povijesti otoka Brača, razotkrivena ponovno moja radoznalost i svjesnost kako je zapravo bogata ova naša Zemlja i da ju je potrebno istraživati i tragati za novim iskustvima koja tako obogaćuju život.
travelplanet.blog 