Dol – bračka dolina Neretve

Kada sam negdje u jesen 2014. godine završila s turističkom sezonom, počela sam istraživati otok, jer ruku na srce teško se može čovjek s nečim baviti osim istraživanjem. Zaputila sam se prema Supetru, ali me moj autić “nekako dovezao” do Postira. Oku je zapelo vrzmanje na desnoj strani ceste u dolini koja je bila puna nekog drveća i nekih plodova i gdje su vrijedni ljudi radili poput mrava… malo po malo, gledam i sa strane ne vjerujem… kašete i kašete MANDARINA!!! Ma, odakle ovdje mandarine, kiwi, limuni?!?! Ma, jel’ moje oči dobro vide? Ovo podsjeća na dolinu Neretve… Ok… nije toliko nepregledno prostranstvo, ali kao da sam na trenutak prolazila tim poljima… Mojoj sreći i veselju nije bilo kraja, jer sam bila svjesna da ću ovdje pronaći prave i neprskane i sigurno organski uzgojene omiljene mi mandarine, posebno još onako kiselkaste… Boje prave jesenje, a berači posvuda… pravi “šušur” u ovo neko neturističko doba.

Na nekom tamo brdašcu ugledala sam i selo što tek toliko proviruje dok prilazim cestom. Ulazim, a prvo što primijećujem da su posvuda stijene s udubljenima, poput kakvih ležajeva za slučaj da se prolazniku prispava ili da ga se zaštiti od nevera i kiša (iako se bojim da to ne bi puno pomoglo). Posebna neka hrapava narančasto-crvena boja tih stijena… Zapravo cijelo mjesto stislo se između obronaka dvaju brda pa imaš osjećaj kao da su stijene ruke, koje su zakrilile mjesto da ga se zaštiti.

Hrapoćuša – kamen i torta

Ostavljam tako auto i s aparatom se upućujem hodati po mjestu, koje kao da je iz bajke. Čovjek ima osjećaj kao da je došao u neku Disney zaboravljenu priču: sve nešto pitoreskno, stare kuće od nekog drugačijeg crkvenkastog hrapavog kamena (kasnije saznala da se zove hrapoćuša, a po istome je naziv dobila i famozna originalna autohtona bračka torta, koja posebno na svoj dan Doljani slave i imaju feštu od hrapoćuše – torte koja “teži” od barem 15 jaja, kilu oraha i kilu badema!). Kamen čupav, a takva i torta – ujedno proglašena zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Originalne recepte žene iz Dola ljubomorno čuvaju, pa se kaže da su u stara vremena te vrijedne ruke tortu radile noću, baš da ostane tajna. Torta je posebna i po tome što može trajati i do 5-6 dana i ostati svježa.

Konoba Toni

I dok tako s aparatom šećem po etno-selu Dol, uzbuđena u toj bajci, nailazim na neki zanimljiv dvor, s puno razno raznih poslaganih suvenira i obilježja… od repa neke ribe, starog kotača od mlina, starih boca za čuvanje vina i svakojakih starina posloženih ispod terase na kojoj rastu međusobno isprepleteni kiwi i vinova loza (pa ja po prvi puta vidjela kako kiwi raste u životu!). Koji dobar osjećaj! Dok aparat škljoca, na vrata dolazi čovjek, nekako me u čudu gledajući, ali osmijeh odmah na lice. Bio je to gospodin Tonči Matulić, vlasnik Konobe Toni, gdje od svih tih detalja totalno promašila tablu koja mi stajala iznad glave. Nevješto se ispričavam što praktički upadam u posjed, ali njemu milo i poziva me da razgledam konobu i da poslikam sve u 300 godina starom rustikalnojm objektu, gdje se još uvijek proizvodi vino, a nekada i maslinovo ulje. Polumračna prostorija sa šankom, “kavezom” za čuvanje pršuta i sira koji funkcionira tako da se ovi proizvode istovremeno suše i štiti ih od napada muha i kojekakvih buba. Posebnu pozornost privlače mi mjehovi, a oni su od jarčeva, u kojima se nekada nosilo i prenosilo sve što je bilo tekuće – voda i vino, najčešće na magarcima. I sve te priče i objašnjavanja slušam od ljubaznog domaćina koji s posebnim entuzijazmom priča priču, a ja osupnuta starinom.

I dok se tako priča, shvatih da bi onda mogla i nešto autohtono i pojesti i konačno isprovocirati nepce kakvim pršutom i probati tu tortu. E, tu dobivam odgovor na prvotno čuđenje gospodina Tončija… Naime, vrijeme je daleko već u listopadu, odavno nema turista, a ja sam u Dolu s tim svojim fotoaparatom kao neka endemska zalutala vrsta i nažalost ništa za pojesti nema. Auuuuch… Međutim, niti ne znajući na kakvom je glasu zapravo gospodin Tonči, koji me u međuvremenu upoznao i sa svojom suprugom, bratom, sinom, postavlja molbu i pitanje da im se pridružim na ručku i što svi svesrdno prihvaćaju, kao da sam neka njihova dugo očekivana rodbina koju nisu vidjeli. I eto… shvatih s kakvim domaćinima “imam posla”. Na stolu se našla prava domaće skuhana janjeća juha s krumpirom i prefinim kruhom što pripremila osobno gospođa. Iako mi po prirodi neugodno, nažalost / nasreću, oni nisu odustali i moji pokušaji izvlačenja od ponuđenog mi nisu urodili plodom. I što reći, hrana preukusna, a domaćini me uputili na sve krajeve i što trebam poslikati, a da je vrijedno… I ne… nije ovo promidžba da netko ne pomisli! Štoviše, osjećam dužnost, jer svaki puta kada me put nanese, sjetim se da moram tim ljudima u znak zahvale odnijeti barem bocu vina i bombonijeru! Valjda ću se više sjetiti 🙂 Svaki puta kada dođem, sjete me se i baš susretljivo i lijepo me ugoste. Zadnji puta taman vrelo grožđe i odmah ponosno pokazuju u kutu konobe ogroman “bazen” do kojeg se uspinješ ljestvama i možeš proviriti da vidiš kako vino vrije ispred tvojih očiju, baš onako kako se nekada davno proizvodilo. Ondašnje starine tamo su itekako žive i tehnologija proizvodnje je upravo onakva kakva je nekada bila.

S vremenom sam “otkrila” da ova gostoljubivost mojih domaćina nije ni najmanje slučajna ili da se “omakla”, jer gospodin Tonči s obitelji je upravo takav i zato i jest na “glasu” prilično daleko. Dakle, ako želite imati doček kao da ste došli kući, ovdje ćete upravo to i dobiti. Ne smijem zaboraviti napomenuti… Taj prvi puta otišla s punom vrećom mandarina da imam “za po putu”. Veliko hvala!

Bilo mi žao što nisam uspjela ni te godine probati tortu, no uspjelo mi je to u proljeće nakon toga i to baš ovdje. Ma, jel’ uopće pitanje kakva je bila? Moram samo napomenuti kako mi se kad sam je prvi puta dobila na tanjur prošlo kroz glavu da je nešto tanko rezana, ali negdje pri ubacivanju posljednjih zalogaja u usta, shvatih kako ću ju jedva ovladati! I sjetih se onda “recepta” i od čega se sve sastoji. Prava kalorijska bomba!

Kaštil Gospodnetić

Polako istražujući taj Dol, ne od prvog i jedinog puta… Već puno kasnije, odnosno čak dvije godine kasnije, u jesen 2016. s ponovnim nekim obilaskom, otišla sam u “gornji dio” Dola, gdje ponosno stoji Kaštil Gospodnetić čiji su vlasnici obitelj “plave krvi” prezimena po kojem kaštil i dobio ime.

Gospodnetići u Hrvatskoj su Hrvati, dobrim dijelom s otoka Brača. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Gradu Splitu i na otoku Braču. U Dolu na otoku Braču svaki peti stanovnik prezivao se Gospodnetić.

Rasprostranjenost – u Hrvatskoj danas živi oko 260 Gospodnetića u 110 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 200, pa se njihov broj povećao za 30 posto.

Prisutni su u sedam hrvatskih županija, u dvanaest gradova i jedanaest manjih naselja, najviše u Splitu (70), u Supetru (45), Dolu (45) i Postirama (40) na otoku Braču, te u Zagrebu (35).

Izvan Hrvatske – prezime Gospodnetić (uključujući: Gospodnetic, Gospodnetich) prisutno je u 10 država na četiri kontinenta. Prezime “Gospodnetic” nosi manji broj osoba u Čileu i manji broj u Americi. “Gospodnetich” nosi oko 60 osoba u Americi.

Kaštil sam imala prilike vidjeti svaki puta izdaleka, jer bi uvijek bio zatvoren. I opet ja… Ovaj puta vidjela da su vrata otvorena, spustila se niz stepenice i pojavila se i pravila nevješto da se skoro pa zabunila (sada sam se već i ispraksirala, jer shvatila da neću ništa ni vidjeti ni poslikati, ako ću se bojati i “imati srama”). Malo čudni pogledi domaćina, ali ja lijepo zamolila da ako mogu malo pronjuškati u cilju fotografiranja i čuvanja uspomena… Kad ono, ljubazna domaćica ne samo da me pustila, nego mi ispričala povijest kaštila. U kući kao da je vrijeme stalo: satovi, rukopisi, stari radio, bogato ukrašena keramika i čaše, stare fotografije, sofa, na zidovima stare tapete bogato ukrašene, a sve to iz razdoblja raskošne secesije s kraja 19. stoljeća. Nastao je kao vojna utvrda koja je štitila od najezde Osmanlija iz 16. stoljeća.

Kako sudbina obično biva, neobična strankinja s fotoaparatom koja tako upala u kuću i podigla sve obrve koje su domaćini imali, a između njih i sada jako dragoj kolegici iz Planinarskog društva Profunda (koji djeluje na Braču, a koja će isto dobiti jednom svoju priču). I baš zbog nepotizma, a i obećanja da će mi nabaviti dodatne materijale, doći ću ponovno i napraviti još jedan članak… Dakle, draga moja Gospe, očekujem nastavak i suradnju tako da pokrijem povijest, jer nisam imala ni diktafon ni olovku ni papir, samo fotoaparat, a tko bi znao da ću se počet blogovanjem bavit. S toga ćemo taj članak naplatiti u vidu famozne torte od naranče s malo vrhnja koja se može pojest u Kaštilu Gospodnetić, a ja donosim vino 😉 (naravno, ima i hrapoćuša… mljaaaaaaaaaaaaac 🙂

p.s. – moram napomenuti da je Kaštil i restoran kojeg vodi Gospin brat, pa ljeti vabi turiste na jedinstven pogled s terase. Međutim, lokacija i kapacitet su mali, pa samo idu na rezervacije. I moram li napomenuti da se ništa ne prepušta slučaju, pa je svaki detalj pomno biran, pomno sačuvan i upravo stoji na mjestu kao da je ostavljen u vremeplovu!? Jedinstven obiteljski dom-spomenik kulture-restoran-vidikovac-promatračnica na cijelu dolinu- i crtica-crtica… svašta još nešto…

Ako baš ne gledaš i ne pratiš sve, propustiš možda zanimljive detalje, pa tako kada se spuštate natrag iz Kaštila u Dol, s desne strane mogu se vidjeti kamene košnice koje su se nekada radile za izradu meda (iste takve postoje u Pustinji Blaca). Vidi se da ih je skoro dotuklo vrijeme i da vape za restauracijom, ali zato u proljeće i ljeto područje vrvi od razno raznog korisnog bilja, pa bude jasno zašto su iste baš ovdje sagrađene. Mora da je bio to vrhunski med.

Domaće beštije (iliti životinje)

U Dolu se krije pravo malo bogatstvo razno raznih domaćih životinja. Ako malo zavirite i ako polako promotrite svaki kutak, dobit ćete pregršt čudesnih trenutaka s tim pitomim i preslatkim stvorenjima: magarci, ovce, konji, “bradate i čupave” koza, zečevi, koji uz malo mita u vidu mrkve budu toliko pitomi da će s istom radoznalošću i veseljem uzvratiti gostoljubivost i gostoprimstvo, pa fotografiranje može trajati i trajati. S toga, budite strpljivi i pažljivi s njima, jer su sve to zapravo jako plahe i oprezne beštijice i ako ćete uspjeti odraditi ovakav fotossesion ni jedan selfie se ne može mjeriti.

 

Povijest i sakralni spomenici

Selo Dol spominje se još davne 1345. godine, a danas u njemu živi svega 100-tinjak duša koje se uglavnom bave maslinarstvom, vinogradarstvom i mandarinama, te uzgojem domaćih životinja.

Župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Početkom mjesta dominira župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije, koja datira s kraja 19. stoljeća i za čiju je gradnju korišten kamen iz dolskog kamenoloma. U njoj se nalazi najveće raspelo na otoku pod nazivom Dolski Isukrst koji predstavlja Isusovo tijelo u njegovoj originalnoj veličini.

Crkva svetog Petra – najstarije zvono na Braču

Crkva svetog Petra na Glavici nalazi se malo podalje glavne ceste kada idete središtem Dola, uz konobu Toni i prema dječjem nogometnom igralištu. Cesta vodi (više završava) do jednog obronka gdje neobična stijena na kojoj malena kućica. I dok se penjete pomalo uzbrdo, kao da ste ugledali neku zaboravljenu scenu iz vestern filmova… mali mostić koji vodi do kućice s koje puca pogled na cijelo mjesto. Poput osmatračnice. Svega par metara dalje, ulazna vrata i crkvica svetog Petra na Glavici iz 11. stoljeća predromaničkog stila.

U crkvi se nalazi i ponosno zvoni najstarije zvono na Braču iz 14. stoljeća i na kojem piše “MAGISTER MICHAEL ME FECIT” (načinio me majstor Mihovil)

 

Crkvica svetog Mihovila i procesija Križnog puta  

Jednom zgodom pošla sam i do crkvice svetog Mihovila. Iako su mi domaćini i po prvi puta na nju ukazali, trebalo mi je da ju otkrijem. Naime, moguće je do nje doći Križnim putem, tj. putem koji je čisti makadam (ali se nisam nekako usudila, jer mi put nije baš bio od povjerenja). Tek kasnije saznala kako je u Dolu glavna atrakcija Križni put na Veliki petak, gdje se od župne crkve ide do Crkve svetog Petra, pa uspon do crkve Svetog Mihovila. Put dug od oko 5 kilometara, u trajanju od 2-3 sata, predvodi je križonoša, s tradicionalnim napjevom “Gospin plač”. Do sada nisam još bila, jer sam se dva puta bila odlučila na odlazak na Hvar u to doba, koji je pak jedna posebna i druga priča.

Do crkvice se može autom, kad pođete i nastavite dalje od Kaštila Gospodnetić. Put je vijugav i polumakadamski, ali prohodan. Pogled puca na nepregledne šume, maslinike… Apsolutno zelenilo…

Malo mini-parkiralište (ako bi se to uopće moglo tako nazvati) poziva da se ostavi četveronožni ljubimac i da se dalje prošeće. Mala staza i oznaka na kamenu vodi i upućuje putnika u smjeru crkve.

Ostaneš ne malo iznenađen duhom koji odiše mjesto. Kao da si zastao u najstarijoj povijesti Hrvata. Crkva je iz 9. i 10. stoljeća, vrata crkve od rimskog sarkofaga, a oko crkvice grobovi koji ukazuju na pokapanje po starim hrvatskim običajima baš iz tog ranog doba.

U unutrašnjosti crkve dominira slika svetog Mihovila (novog datuma), dok se na zidovima pronalaze tragovi prvotnih freski u obliku posvetnih križeva.

Spuštajući se na “parking” s desne strane nastavak je makadamskog puta, a onda zapanjujući nepregledni maslinici s maslinama koje doslovce rastu iz kamena, nepregledno zelenilo, mir i TIŠINA… gotovo zaglušujuća… onakva kakva je već zaboravljena, jer osim svojim misli nema ni jedne druge smetnje.

 

Crkvica svetog Ivana  

Na početku samog naselja, prolazi se i grobljem, ali ga ja nekako doživjela tek nekako kada sam odlazila iz mjesta. Groblje je prekrasno uređeno, a dominira crkvica svetog Ivana.

 

Zaključno… ili ipak ne…

Nažalost, ni jedna fotografija ne može dočarati osjećaj koji svakog posjetitelja dočekuje ovo malo pitoreskno mjesto. Unatoč njegovoj skromnoj površini i veličini, ostavlja dubok trag i posvemašnji utjecaj vremena koji kao da je u određenim trenucima zamrznut u povijesti. Mjesto i ljudi saživljeni s prirodom, “opterećeni” da sačuvaju tradiciju i tehnologiju kakva je nekada bila i da “navala turista i stranaca” ne odnese poput bujice tu čaroliju i magiju.

Kad smo već kod toga, nisam ni znala do nedavno da u Dolu živi mitsko biće viver, koje ponekad i zahuče po Dolu, ali to je tek za otkriti i razotkriti… Dakle, nadam se da sada jasno zašto je ovo moje omiljeno mjesto na Braču?

 

Dodatni izvori:

  1. http://braconline.com.hr/turisticke-zajednice-brac/199-informacije-o-mjestima/454-uvod-dol.html
  2. http://www.businessin.hr/turizam/62-putopisi/2371-foto-dol-na-bracu-skrovita-oaza-gastronomije-tradicije-i-pravih-dalmatinskih-gusta
  3. https://actacroatica.com/hr/surname/Gospodneti%C4%87/

 

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s