Dakle, negdje prije 2,5 godine „malo“ mi je palo na pamet da bih ja mogla ići na jedan put koji se zove Put svetog Jakova, poznatiji još kao i El Camino. Zapravo mi nije i toliko palo na pamet, koliko sam u sebi osjetila neki snažan poziv. Da, baš to… poziv „..jer put izabire tebe“. Prvi koraci počinju od kuće.
A svemu je prethodio poznati film „Put“ s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi još više od prije 4 godine.
Ma, nisam ja imala pojma da takvo što postoji i da u kršćanstvo ima tri glavna hodočašća koja bi trebalo proći za života: Rim, Jeruzalem i Put svetog Jakova.
Teško je opisati taj poziv, teško je opisati što nekoga poput mene koja je saživljena s krevetom i komforom svih civilizacijskih blagodati, okrene u glavi i shvati da sve to moram ostaviti i prijeći na asketski život. Ajde, neki izlet ili vikend angažman gdje postoji osigurane iole civilizacijske blagodati bio je moj maksimum i nakon toga dobro debelo ljenčarenje i odmaranje. Ali hodanje s ruksakom i stvarima koje bi mi trebale za život i da se oslonim samo na to, pa tako punih mjesec dana, to je bio zalogaj kojeg sam nekako sama sa sobom morala razračunati. No, jednom posađena klica, nije dala mira i sve životne okolnosti su gurale samo u tom smjeru.
Prelazak na gotovo dvomjesečni samoinicirajući pustinjski život i meni je bio čudo, a svima kojima sam krenula spominjati svoj „ratni plan“ mislili su da se u najmanju ruku šalim i nisu me shvaćali previše za ozbiljno. Da ne govorim o svojoj obitelji i prijateljima. Prvo onaj pogled i obrva uzbrdo, zastoj daha, a onda i smijeh ili neki komentar tipa: „Ti se šališ“, „Ma, moš’ mislit“, „Kako da ne…“
Ruku na srce, nisam ni ja bila 100% sigurna, međutim ta želja, to ono nešto bilo je sve jače i jače. Kao što to i obično biva u životu, ništa nije slučajno i tek s odmakom čovjek shvati koliko su kockice stavljene i kako su kao najpreciznije puzzle dane u ruke da ih se sastavi u mozaik života.
Polako istražujući o svom tom putu, postavljalo se jedno od prvih pitanja, a kako doći do početne točke: Saint Jean Pied du Porta. S obzirom na to da to u Francuskoj, da odavno postoji poziv prijateljice Sonje da ju dođem posjetiti, odluka je pala da svoj put započnem upravo u glavnom gradu ljubavi – svevremenskom i svjetskom blještavilu od Pariza. Onako kad sam gledala kartu, vidim, tu je i Lourdes, pa ćemo i njega.
Francuski Put svetog Jakova kreće ispod već spomenutog Saint Jean Pied du Porta, odnosno ispod Pirineja (naime, postoji nekoliko staza, i postoje i kraće rute, međutim odlučujem se na ovaj najviše posjećen, s najviše infrastrukturnih objekata i pokrivenog svim mogućim potrebama tako da netko tko ide na ovakav put ne može samo tako lako zaglibiti – dućani, prenoćišta, bolnice i sve ostalo).
Sav taj put osigurava mi i da prođem kroz Španjolsku i mnoga sela i gradove, poput Pamplone, Leona, Burgosa, sve do Santiaga di Compostele – ultimativne točke svakog hodočasnika.
Čitam u međuvremenu da postoji i dodatni ogranak puta koji vodi sve do točke koja bila prozvana krajem svijeta, odnosno Finisterra.
Kad idem već tako i kad planiram ići na lisabonski aerodrom, a što ne bih malo i obišla Portugal. Tako „padaju“ i završne etape: Porto, Fatima i Lisabon.
Sve u svemu, nekih 40-tak prema nekom okvirnom planu. A ne moram reći da je bilo na kraju punih 53 dana ove ekspedicije.
Prošlo je sada dobrih četiri mjeseca od kada sam prošla sav taj put i od kada sam se vratila kući. Dojmovi se još uvijek slažu, a da ne kažem koliko se preokrenulo nekih šarafa u glavi, koji su samo tako promijenili, potaknuli ili napravili prekretnice. Još sve sjeda na mjesto i s današnje perspektive, nekako mi je taj cijeli put nestvaran i poput sna da sam ga uistinu prošla i da sam na njemu bila. Sada, kada sam malo posložila i slike (kojih je „ispucano“ nekih cca. 10.000 komada), i kada su dojmovi koliko toliko posloženi, emocije dolaze u svoje ladice, pa taj put mogu secirati i dostavljati neke spoznaje, svjedočenja, anegdote i priče pod možda i objektivnijim kutom gledanja.
I dok sam bila na putu samu sebe sam prisiljavala pisati kakav takav dnevnik, a u cilju da pod: 1. zapišem sve te događaje i detalje, da se mogu prisjetiti svega upravo u odmaku vremena i pod 2. da informiram sve one koji su me tako zahvalno i vjerno pratili i bodrili.
Istinski sam zahvalna svima, jer bilo je stvarnih psihičkih i fizičkih borbi, koji su poput velikih crnih demona bili u meni i kao vrtlog davali teška bremena, pa baš ta podrška, potpora, komentari, bili su veliki podsrijek za naprijed i za ne odustati.
Malo po malo, otkrivat ću na ovim svojim stranicama sve te detalje, pokrivene s puno više slika, možda i povijesnim i tehničkim faktografijama, savjetima i sličnome. I sigurna sam da će biti onih koji će reći: „Trebala si ovo“, „Trebala si ono“… Pa, da… znam… bilo je tu toga, kao i uvijek. Međutim, kao što te sam Put svetog Jakova nauči, odnosno ponovno ti razotkrije svu tu jednostavnost života i postojanja, pa ti kao prst u oko stalno daje do znanja: to je tvoj Put, tvoj Život. Svima je dan isti put, međutim svakome od nas će se on dogoditi na drugi način. I to je apsolutna istina. Nitko nema istu priču, isti put, zbog toga i različite spoznaje i gledišta jedne te iste stvari. Najveća je istina da je svakome od nas dana njegova priča u njegove ruke, jer mu je u zadatku da nauči i spozna ono što mu je dano u svojevrsni životni zadatak… odnosno njegov / njezin Put (da, pišem namjerno s velikim početnim slovom riječ „Put“, jer to je ime našeg života).
A ja ću ispričati u slici i riječima svoj Put, jer je takav kakav jest upravo zbog mojih vlastitih odluka, susreta s određenim i odabranim ljudima koji su mi dani u život kao poklon, i to baš svaki do posljednjeg.
Za početak samo mali presjek slika s pojedine etape na putu… Podsjetnici za sve one koji su me pratili na Facebook stranici, ali i za mene samu…
Iskreno hvala…
travelplanet.blog 