Svemogući Google i staromodni Gutenberg u suradnji

Kažu da put od 100 milja počinje prvim korakom. Sada kada mi je u glavi dobro posloženo da ja idem i da je korak taj koji mi treba da se odgurnem od sigurne luke i da ja to stvarno mislim napraviti, onda je krajnje vrijeme da provjerim što to meni treba za put i kako da se to točno opremim.

Štreberica kakva jesam, započela sam dubinsko snimanje terena i opreme koja bi mi mogla trebati. Svemogući Google je tu odradio zadaću na visokom nivou. Ukucavam forum Camino, pa me vodi na stranicu www.caminodesantiago.me gdje tema nebrojenih, savjeta još više i lagano jedna po jedna stvar navire kao pitanje, sumnja, ali i nebrojena dodatna pitanja da ne kažem i pokoji strah i prilična trema. Na ovoj stranici uistinu sve možete pretražiti i na jednom mjestu.

Osim engleskog, postoji i nešto manje ažurirana, ali opet dobro napravljena i s puno manje tema, hrvatska verzija koja daje dobar pregled što sve možete očekivati: http://putsvjakova.com

Postoje nepregledne stranice, forumi, Facebook stranice i ostalo što pruža Google, ali za sve one koji kreću u potragu i da pokušaju osjetiti Put, onda su to ove dvije glavne stranice.

Svakako, ako se ide u dubinu i širinu, ima i knjiga, tiskanih knjiga i uputa. Moje tiskane „prijateljice“ bile su:

• Hodočašće, Paulo Coelho (nakon početka gledanja filma i kad mi „sinula“ ideja o polasku na hodočašće, po netu se vrtjelo kako je upravo ova knjiga poslužila za film Put s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi. Naravno, onda sam stavila u ruke ovu knjigu prvu i tako krenula u istraživanje. Moram priznati da mi je knjiga bila svojevrsni „bućkuriš“. Previše u nekom svijetu iluzija. Sad kad sam i prošla cijelo to hodočašće, knjiga mi je i suviše naivna (primjerice cijela priča se vodi oko nekog vodiča kojeg pisac imao uza sebe, pa prvotno imaš osjećaj da nema šanse da taj put sam odradiš i da ćeš se izgubiti ako izađeš iz prvog hostela, a istina je da se možeš izgubiti u 2 slučaja: namjerno ili ako si toliko više izmoren ili nisi usredotočen pa ti promakne strelica (a i za to postoje rješenja, jer nisi nikada zapravo udaljen od civilizacije). Mogla bih reći da je to ukratko zanimljivo „ljetno“ štivo, ali nikako temelj za ono što vas na putu očekuje)

• Hodočašće duše: moj put dug 800 kilometara od gubitka do iscjeljenja, autorica Sonia Choquette (meni nekako najdraža knjiga iako podosta se provlače neke bajkovite prizme, koje nemaju baš puno veze s hodočašćem, ali svatko od nas može pronaći određenu bajku u svom Putu, ja znam da jesam)

• Camino de Santiago: hodočašće sv. Jakovu: Lećevica – Santiago de Compostela, Ivan Kapetanović (jedna onako „muška“ knjiga, s dosta faktografskih podataka, bez puno previše filozofiranja i više u obliku dnevnika, gdje se kroz realnu prizmu može dobiti osjećaj kakva je dnevna ruta hodočasnika, s čime se sve možete susresti i na što pripaziti. Pomalo me razočarala kvaliteta fotografija, iako to možda do tiska)

• Moj Camino: šetnja u dubine sebe, Mara Doljak (hrvatska autorica, čija knjiga je miks svih gore prethodnih knjiga i nekako mi najneobičnija i moram priznati da mi na neki način „nije sjela“. Što možda zbog stila pisanja, što zbog možda jer bila posljednja pa bilo već zasićenje. No, ima nekih praktičnih i poučnih savjeta koji dobro dođu, jer ipak žena i više od jednom bila na Putu. Sada ju ponovno čitam, pa i drugačije gledam i proživljavam… hm… možda i nije sve za prvo čitanje)

• ULTIMATIVNI VODIČ! Camino vodič – Putem svetog Jakova od Saint-Jean-Pied-de-Porta do Santiaga de Compostele i Finisterre, Gerard Kelly, svibanj 2016 (knjiga koju sam ponijela sa sobom i to tako da sam fotografirala sve njene stranice. Tako sam si istovremeno i olakšala teret da ne nosim knjigu, a imala sve što mi trebalo. Naime, na hrvatskom jeziku vrlo jednostavno objašnjava relacije, koliko je koje mjesto udaljeno jedno od drugog i koliko ima vremenski slijed. Također, u vodiču možete naći ukratko o pojedinom mjestu kroz koje prolazie, njegovim znamenitostima i najvažnije, popis hostela (alberguea) s datumima zatvaranja i otvaranja, telefonskim brojevima, kao i ostalim podacima od životne važnosti za svakog hodočasnika, te kartama. I da, kako sam prolazila koju etapu, tako bi taj dan obrisala u mobitelu te stranice. Bilo mi je to nešto kao što je zatvorenicima križanje onih crtica po danu na zidu. Svojevrsno zatvaranje stranica)

ZAKLJUČAK

PRIJE PUTA

Kada krenete ovako istraživati kao ja, postojat će vam u glavi tisuću i jedno pitanje, a nakon čitanja i prekopavanja svega i svačega, možda se toliko i preplašite od svih doživljaja drugih da zaboravite i na pomisao da idete u nepoznato, strašno i možda pogibeljno. Ja znam da jesam. Strahovi, pitanja, sumnje, ma nije bilo toga što me nije zabrinjavalo: od toga što ću ponijeti, koliko toga trebam uzeti, hrana, lijekovi (ne bih da idem u prašumu i da idem na godinu dana bez civilizacije), oprema, načini za rezervacije ili ne za hostele, pa onda kako ako se dogodi štogod… Što ako se izgubim, što ako promašim koju strelicu ili znak, što ako me tko napadne ili ako bude neugodnih iskustava, što ako… eh sad…

Dajem odgovore na sva ova pitanja… (iako detaljnije u svim drugim blogovima pojedinačno).

ZA VRIJEME I POSLIJE PUTA

Od opreme – neće vam trebati ni trećina onoga što mislite ponijeti! I sve ono što vam se na svim forumima govori da se smanji težina – u pravu su. Ne treba ti nego osnovno! Ja sam živi dokaz da od 20 kilograma tereta smanjite na jedva 12 (i da mi to bilo previše! Iako sam uzela i svoj profesionalni fotić i neke stvari, ali uistinu smanjite i slijedite zlatno pravilo: nositi maksimum 10% vlastite težine!)

Putevi – označeni da bolje ne mogu biti. Teško se možete izgubiti. Ima i nekih aplikacija (primjerice, ja sam koristila Camino Pilgrim koja u sebi sadrži rute za današnji dan, kilometražu od mjesta do mjesta, koji su otvoreni hosteli, te mogućnost lociranja GPS-om i određivanja točne lokacije gdje sam. Za lokacije (tipa hostele) koji nisu na ruti, koristila bih Google maps, koji bi me prema adresi točno doveo do hostela. A moglo se uvijek i pitati i tražiti od lokalaca, koji su i više nego susretljivi, pa će objasniti i pokazati (ja nerijetko i dobila osobnog vodiča koji bi me praktički doveo do samog ulaza hostela). Ako i promašite cijeli grad, naći ćete način za vratiti se: bus, taksi, koja dobra duša koja će vas prevesti (na autostop zaboravite, jer što zabranjeno u Španjolskoj pa vam nitko neće stati. Iako sam ja i po tom pitanju imala veliku sreću).

Unatoč tome što je bilo govora da je tijekom studenog dosta toga zatvorenog, hranu ne trebate posebno nositi, kao niti previše medicinske opreme (osim nužnog, a o poglavlju posebno u drugim blogovima), jer u svakom većem mjestu postoje i ljekarne i dućani u kojima se možete opskrbiti. Valja voditi samo računa o radnom vremenu i da oni imaju dnevni odmor i da nedjeljom dućani ne rade. Postoje i kafići u kojima za 3-5 eura možete prizalogajiti pristojan obrok (tipa jaja i kobase, kava, čaj,..). Uobičajeno bi bilo da se po završetku dana ode u dućan kupiti nešto zajednički za večeru (ako ste se sprijateljili s ekipom), pa bi za svega par eura zajednički napravili nešto za pojest i onda nešto uzeti za sutra za doručak i ručak. No, gladan isto ne možeš ostati.

Kada govorimo već o medicini, preporuka je da se prije puta pobrinete za europsku zdravstvenu iskaznicu, a nije ni na odmet uzeti neko dodatno putno osiguranje (ako za, ne daj Bože!), trebate nešto tipa našeg HGSS-a. Za razliku od Hrvatske, u Španjolskoj ćete to dobrano platiti, pa pokriće od par stotina kuna bolje izdvojiti nego se poslije pitati gdje prodati bubreg da biste namirili račune. Dva puta sam bila na hitnoj zbog svojeg išijasa i problema s nogom. I moram priznati da sam ODUŠEVLJENA! Stala bih u red, dala svoju iskaznicu i unatoč ogromnim gužvama i pacijentima, dobila bih na info pultu broj sobe gdje trebam poći u liječnika i bila zaprimljena u manje od pola sata. Ma, zapravo čekala sam ispred ordinacije punih 10-tak minuta. Malo jest problem što moraš znati španjolski, jer osoblje (čak ni liječnici!) ne znaju baš puno engleski, ali malo moj invalidski španjolski, malo ruke, malo noge i uspjeli se sporazumjeti. Dobila i dva puta recepte, odmah u apoteku i plaćena akontacija za lijekove cca. 5 eura. Što kada gledaš i nije nešto puno. Vjerojatno bih kod nas u Hrvatskoj, da nemam dodatno osiguranje, platila i više.

Sigurnost – jednaka kao i u svugdje po Europi, ako ne puno viša kada je ruta Camino u pitanju. Ima i aplikacija AlertCops koja pomaže za svaki slučaj da se jednim klikom na mobitelu javite španjolskoj policiji. I budite sigurni da je veća vjerojatnost da će vas opaliti auto i nemarni vozač nego da vas tko opljačka ili nešto gore. Najvažnije pravilo jest da se ne šećete bez potrebe po nekim putevima koji nisu sigurni (a kada krenete hodati, neće vam ni padati na pamet skretati u krivo), niti da se po velikim (odnosno većim) gradovima šećete u nekim sumnjivim ulicama. Ako se držite svojih „znanaca“ i „Camino obitelji“, tj. da ste u većim skupinama, jedni drugima praktički čuvate leđa. Osobno, bila sam i po Parizu, Portu, Lisabonu sama, kretala se stalnim putevima sviju turista, a tijekom Camina po zadanoj ruti. Nikada nisam osjećala nikakav strah niti bojazan. Čak nisam ni susrela neke „čudake“ koji bi mi bili sumnjivi pa da ih moram izbjegavati. Malo „sedmog“ čula i opreza nikad dosta. Možda sam imala i  sreće, jer nisam išla u vrhuncu sezone kada se i na takvim rutama okuplja svakakvih likova, ali sam isto tako svoje vrijednosti uvijek imala na oku (novci, kartice, fotoaparat i slično, čak išlo sa mnom pod tuš – stavljala u posebnu nepromočivu vrećicu, a bilo je tu i još nekih „trikova“).

S obzirom na sve, ni vlas s glave mi nije otpala. I da ne zaboravim napomenuti za one koji ne znaju: bila aspolutno sama i još k tome žena! Nisam imala neugodnih situacija, osim s jednom malo ćaknutom hodočasnicom Brazilkom, ali to jedna druga priča. Camino Frances je stvarno dobro pokriven svim infrastrukturnim potrebama jednog hodočasnika i dosta toga je čak i podređeno upravo Caminu (ipak, važan segment je turističke ponude, jer preko 300.000 ljudi prođe ovom rutom).

I zato, bez straha i bojazni.

Buen Camino!

p.s. – počela sam ponovno čitati svoje “papiranate prijateljice” i sada imaju potpuno drugu dimenziju. Nakon nekon vremena kada sam se vratila pogledala sam po drugi puta film Put. Ovaj put sam ga istinski proživljavala i na kraju filma plakala kao kišna godina. Definitivno ništa nije više kao prije…