Putovanje života – od Pariza do Lisabona putem Svetog Jakova u 53 dana

camino
Moja Camino ruta u 2017., Map by Google Earth

Dakle, negdje prije 2,5 godine „malo“ mi je palo na pamet da bih ja mogla ići na jedan put koji se zove Put svetog Jakova, poznatiji još kao i El Camino. Zapravo mi nije i toliko palo na pamet, koliko sam u sebi osjetila neki snažan poziv. Da, baš to… poziv „..jer put izabire tebe“. Prvi koraci počinju od kuće.

A svemu je prethodio poznati film „Put“ s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi još više od prije 4 godine.

Ma, nisam ja imala pojma da takvo što postoji i da u kršćanstvo ima tri glavna hodočašća koja bi trebalo proći za života: Rim, Jeruzalem i Put svetog Jakova.

Teško je opisati taj poziv, teško je opisati što nekoga poput mene koja je saživljena s krevetom i komforom svih civilizacijskih blagodati, okrene u glavi i shvati da sve to moram ostaviti i prijeći na asketski život. Ajde, neki izlet ili vikend angažman gdje postoji osigurane iole civilizacijske blagodati bio je moj maksimum i nakon toga dobro debelo ljenčarenje i odmaranje. Ali hodanje s ruksakom i stvarima koje bi mi trebale za život i da se oslonim samo na to, pa tako punih mjesec dana, to je bio zalogaj kojeg sam nekako sama sa sobom morala razračunati. No, jednom posađena klica, nije dala mira i sve životne okolnosti su gurale samo u tom smjeru.

Prelazak na gotovo dvomjesečni samoinicirajući pustinjski život i meni je bio čudo, a svima kojima sam krenula spominjati svoj „ratni plan“ mislili su da se u najmanju ruku šalim i nisu me shvaćali previše za ozbiljno. Da ne govorim o svojoj obitelji i prijateljima. Prvo onaj pogled i obrva uzbrdo, zastoj daha, a onda i smijeh ili neki komentar tipa: „Ti se šališ“, „Ma, moš’ mislit“, „Kako da ne…“

Ruku na srce, nisam ni ja bila 100% sigurna, međutim ta želja, to ono nešto bilo je sve jače i jače. Kao što to i obično biva u životu, ništa nije slučajno i tek s odmakom čovjek shvati koliko su kockice stavljene i kako su kao najpreciznije puzzle dane u ruke da ih se sastavi u mozaik života.

Polako istražujući o svom tom putu, postavljalo se jedno od prvih pitanja, a kako doći do početne točke: Saint Jean Pied du Porta. S obzirom na to da to u Francuskoj, da odavno postoji poziv prijateljice Sonje da ju dođem posjetiti, odluka je pala da svoj put započnem upravo u glavnom gradu ljubavi – svevremenskom i svjetskom blještavilu od Pariza. Onako kad sam gledala kartu, vidim, tu je i Lourdes, pa ćemo i njega.

Francuski Put svetog Jakova kreće ispod već spomenutog Saint Jean Pied du Porta, odnosno ispod Pirineja (naime, postoji nekoliko staza, i postoje i kraće rute, međutim odlučujem se na ovaj najviše posjećen, s najviše infrastrukturnih objekata i pokrivenog svim mogućim potrebama tako da netko tko ide na ovakav put ne može samo tako lako zaglibiti – dućani, prenoćišta, bolnice i sve ostalo).

Sav taj put osigurava mi i da prođem kroz Španjolsku i mnoga sela i gradove, poput Pamplone, Leona, Burgosa, sve do Santiaga di Compostele – ultimativne točke svakog hodočasnika.

Čitam u međuvremenu da postoji i dodatni ogranak puta koji vodi sve do točke koja bila prozvana krajem svijeta, odnosno Finisterra.

Kad idem već tako i kad planiram ići na lisabonski aerodrom, a što ne bih malo i obišla Portugal. Tako „padaju“ i završne etape: Porto, Fatima i Lisabon.

Sve u svemu, nekih 40-tak prema nekom okvirnom planu. A ne moram reći da je bilo na kraju punih 53 dana ove ekspedicije.


Prošlo je sada dobrih četiri mjeseca od kada sam prošla sav taj put i od kada sam se vratila kući. Dojmovi se još uvijek slažu, a da ne kažem koliko se preokrenulo nekih šarafa u glavi, koji su samo tako promijenili, potaknuli ili napravili prekretnice. Još sve sjeda na mjesto i s današnje perspektive, nekako mi je taj cijeli put nestvaran i poput sna da sam ga uistinu prošla i da sam na njemu bila. Sada, kada sam malo posložila i slike (kojih je „ispucano“ nekih cca. 10.000 komada), i kada su dojmovi koliko toliko posloženi, emocije dolaze u svoje ladice, pa taj put mogu secirati i dostavljati neke spoznaje, svjedočenja, anegdote i priče pod možda i objektivnijim kutom gledanja.

I dok sam bila na putu samu sebe sam prisiljavala pisati kakav takav dnevnik, a u cilju da pod: 1. zapišem sve te događaje i detalje, da se mogu prisjetiti svega upravo u odmaku vremena i pod 2. da informiram sve one koji su me tako zahvalno i vjerno pratili i bodrili.

Istinski sam zahvalna svima, jer bilo je stvarnih psihičkih i fizičkih borbi, koji su poput velikih crnih demona bili u meni i kao vrtlog davali teška bremena, pa baš ta podrška, potpora, komentari, bili su veliki podsrijek za naprijed i za ne odustati.

Malo po malo, otkrivat ću na ovim svojim stranicama sve te detalje, pokrivene s puno više slika, možda i povijesnim i tehničkim faktografijama, savjetima i sličnome. I sigurna sam da će biti onih koji će reći: „Trebala si ovo“, „Trebala si ono“… Pa, da… znam… bilo je tu toga, kao i uvijek. Međutim, kao što te sam Put svetog Jakova nauči, odnosno ponovno ti razotkrije svu tu jednostavnost života i postojanja, pa ti kao prst u oko stalno daje do znanja: to je tvoj Put, tvoj Život. Svima je dan isti put, međutim svakome od nas će se on dogoditi na drugi način. I to je apsolutna istina. Nitko nema istu priču, isti put, zbog toga i različite spoznaje i gledišta jedne te iste stvari. Najveća je istina da je svakome od nas dana njegova priča u njegove ruke, jer mu je u zadatku da nauči i spozna ono što mu je dano u svojevrsni životni zadatak… odnosno njegov / njezin Put (da, pišem namjerno s velikim početnim slovom riječ „Put“, jer to je ime našeg života).

A ja ću ispričati u slici i riječima svoj Put, jer je takav kakav jest upravo zbog mojih vlastitih odluka, susreta s određenim i odabranim ljudima koji su mi dani u život kao poklon, i to baš svaki do posljednjeg.

Za početak samo mali presjek slika s pojedine etape na putu… Podsjetnici za sve one koji su me pratili na Facebook stranici, ali i za mene samu…

Iskreno hvala…

Komentiraj